-„Kost i Riječ metafizički su pojmovi u poetici Koste Radovića. I pjesnik ih piše velikim početnim slovima. Kost i Riječ su znaci vremena i prepoznavanja kroz vremena, simboli trajnosti. Ko ostane bez Kosti i Riječi, ostao je bez svog Roda i Jezika. Nisu ni slučajno ni praznovjerno čuvane i prenošene kosti naših svetaca, niti su slučajno spaljivane od naših neprijatelja. Upravo su one pobijedile vrijeme i zaborav. Pobijedile su i brojne naše neprijatelje”, zapisao je između ostalog dr Radomir Baturan u kritici koja prati najnovije izdanje izabranih pjesama Koste Radovića „Kuća kod Hrista”, u izdanju „Štampar Makarija” i „Oktoiha”, a u okviru projekta izdavanja Sabranih djela ovog autora uz podršku Opštine Plužine.
A, kao što reče Baturan, Radovićeve pjesme i jesu satkane od kosti, i od riječi, od predaka iz Pive, od kamena Pivskog manastira i grobova Pivljana, od izvora žive vode koja su sada pod Pivskim jezerom... Kost i Kosta, Riječ i pjesme, romani, zapisi, istorija, ljubav... nad koje su se natkrilili naslovi „Čekajući Javljena“, „Hristovo pleme seli“, „Večera za oba svijeta“, „Vezena tužbalica“, „Ogorjelica“, „Pomen“, „Ko je odsjekao ruku sotoni“, „Doba umiranja“, „Nigdisanje“, „Vidi nebo čuje zemljo“, „Pričesni jezik“, „Ljubav ima svoj sat“, „Oslobođena zlih očiju“, „Zlo da ne čuje“. Nadvili su se nad Kostinim stihovima, da bi rastjerali strah, sačuvali od zaborava, pokazali ljubav, raširili ruke i dočekali Hrista.
„Prava poezija govori neposredno kao Isus gladnim ribarima, pjesnik hodi po vodi drugoj obali, da Riječ stekne novi zavičaj i eho poslije fizičke smrti. Pjesnik vidi i čuje to, vidi tjeskobu prljave egzistencije, uzdiže Riječ iznad vašarišta noći – da je ne otmu vampiri čovjeku. To je dvorac metafizike, bojno polje pjesnikovo, protiv zlih sila oko njega na zemlji”, pojašnjava nam Kosta Radović o čemu se radi u njegovoj zbirci „Kuća kod Hrista”. I onda, Kosta poentira: „Moja poezija jasno otkriva – ne volim sebične, gorde, slavoljubljive ljude, čak ako su i pjesnici ili sveštenici, a da i ne kažem vlast. Sebični otimaju, gordi prikrivaju duhovnu prazninu, slavoljubljivi – zamišljaju sebe kao zemaljskog Boga, vlast koristi čovjeka kao potrošni materijal. Zato je moja poezija na strani običnih ljudi koji pate a ne čine zlo. Znači, vjeruju i pored svih iskušenja u ljubav ineku skoro tajanstvenu pravdu, istinu, slobodu i duhovnu slobodu.” I, ostavlja nam tako nakon ovih objašnjenja tanan prolaz za početak intervjua.
●Šta za Vas znači pisati?
- To znači živjeti u sadašnjosti a misliti o vječnosti. Želja i strah. Muka i nada. Porijeklo. To je najdramatičnija čovjekova bitka protiv zaborava. Zaborav je đavolje kolo. Sve okrene u jamu bezdanicu. Zaborav je najcrnji nihilizam. Tom čudovištu čovjek se umom i umijećem ili Božijom voljom suprostavio kad je otkrio keramiku, klinasto pismo, smisao za gradnju, vajarstvo, slikarstvo, na pećinskim zidovima. Dakle, kad je postao radiša, stvaralac, rukodjelac umni koji pismom i crtežom stvara svoj duhovni, novi svijet! Tako je nastala i prva knjiga. Kad sam bio u Jermeniji, u gradu Jerevanu, pokazali su mi u muzeju Knjigu ispisanu na uštavljenoj zečijoj koži – nastaloj na samom početku nove ere, dakle, Hristove ere. Teška je 28 kilograma. To je moć pisanja, važnost pisanja, to je svjedočanstvo nastalo iz čovjekove biblijske želje - da pobjeđuje zaborav i prolaznost, da vaskrsava. Stari Grci su stvorili kulturu koja je kolijevka evropske kulture. U Indiji drevna kultura, Vavilonu, Egiptu, u slovenskim narodima, zapadnim zemljama takođe itd. Srbi su stvorili srpsku kulturu, ćiriličko pismo, freskopis, stećke... Sve kulture, narodi i jezici imaju istu bitnu ideju: pobjeđivati zaborav, ostavljati svjedočanstvo, živjeti u sadašnjosti, a misliti o vječnosti. To je smisao duhovnosti.
● Pišete duže od pedeset godina...
- Da. Uskoro će se slaviti i 50 ljeta Pjesničke riječi na izvoru Pive koju sam utemeljio. Kad u jesen opane zelena gora, zimi patim od ljute zime, tuge i samoće. U proljeće živnem fizički i duhom, a kad se dugo i sušno ljeto zaognji, žeđ i požari more narod, ja se stisnem i zapisujem nešto, vjerujem jedino zapisanoj riječi. Oskudijevam brate! Ujutru i uveče pomolim se Bogu i Svetom Vasiliju, pomenem svoga oca Matija, majku Ružu, sestru Maru i druge svoje koji su mi pri umu. To je malo, mnogo više treba. Moliti se za prijatelje, za spas ljudskog roda!
● Čini se da „oskudica” molitve u globalističkom svijetu postaje sve opasnija po čovjeka.
- Odsustvo molitve je odsustvo morala i nade. Čovjek postaje sve sebičniji, nemoralniji, bogoneznaniji. To je najopasnija oskudica.
●Može li se to liječiti pisanjem?
- Pisanje i liječi i straši. Pisanje je otkrivanje istine. Doživljaj otkrivanja, uvijek je to pisanje: šta je smisao čovjekova života – slava, bogatstvo, protivurječnosti života ili dobrota, milost, lubav, nada kroz iskušenja!? Pisac mora sagledati i dobro i zlo u čovjeku. Pisac je kao starozavjetni Jov – iskušenik pred Bogom i Čovjekom. Mnoge je savremene pisce zarobio jedan gospodar koji se naziva – interes, profit, ludovanje. U suštini savremeni gospodari preziru pisca i pisanje. Ako napiše nekog bodljikavog ježa – odmah je suočen sa vlašću, sa nekom interesnom grupom, sa bezbožnom mafijom. Pisanje i liječi i straši. Piščev je zadatak da otkriva zlo u čovjeku i društvu, da često otvara Knjigu o Jovu.
●Može li što biti neka garancija piscu?
- Nema garancije. Nikom nije sigurno ni u muzeju. Nema garancije čitavom svijetu, zemaljskoj kugli! Najveće opasnosti čovječanstvu su klimatske promjene, nuklearni rat i bezbožništvo (bezmoralnost). Ni građani nemaju svijest kakve će pohare učiniti klimatske promjene!
●Pa, šta tu može uraditi pisac?
- Može da napiše roman – u Sahari je otkrivena lobanja! Arheolozi nemaju vode da je operu i smjeste u muzej!
●Da li je pisanje u suštini sjećanje?
- Da nije sjećanja kako bi nastala Biblija! Da nije Biblije kako bi čovjek imao šansu da razgovara sa Bogom! Da nije pisanja, slikanja, vajanja, arhitekture, djela u kojima je učestvovao čovjekov duh i um – ne bi bilo muzeja, ne bi bilo sjećanja ni knjiga! Sjećanje je najtačnija biblioteka. Sjećam se kako sam se divio freskama Rubljova u Moskvi, a do mene pripali svijeće stasit, otmjen viteški čovjek koga nijsam poznavao. Kad sam izašao iz manastira mati mi je tiho rekla: Znate li ko je bio onaj čovjek do vas? Gagarin! Nije bio u uniformi. On je već bio otišao. Kako može čovjek da se toga ne sjeća i ne zapiše? Čovjek iz Kosmosa! Sjećanje je simfonija života i smrti, drama, ljubav i stradanje sebičnog i nesebičnog čovjeka. Sjećam se kako sam plakao dok sam hodao posmrtnim parcelama ruskih rodoljuba branitelja Lenjingrada drhtala je ispod mojih tabana bolna muzika posmrtnog marša! To je neopisivo uzbuđenje i tuga! Iskreni plač... Plakati dodirom svojih prstiju, stopala kože – sa žrtvama i herojima – protiv fašizma! Kao domaćini sa mnom su tada bili Tatjana i pjesnik Varobjev. Varobjev je ispričao: u toku 900 dana njemačke opsade Lenjingrada otac mu je poginuo, a sva ostala porodica, njih jedanaestoro, umrli su od gladi i to stojeći, radeći u fabrici oružja za front. Čovjek bi bio životinja kad se toga ne bi umio sjećati! Na žalost, najčistije čovjekove emocije, one anđelske – ne mogu se opisivati, mogu se samo doživjeti! Ali to pripada čovjekovom duhu na neki tajanstvn način. To je metafizika. Pisac stalno želi da opiše ono tajanstveno! Pa i kad ne uspije ta želja traje, struji krvotokom, ponekad vaskrsne!
●Počele su izlaziti iz štampe prve knjige Vaših sabranih djela. Kakav je osjećaj?
- Svaki iskren pisac tome se raduje. Želim da taj projekat uspije i završi se. Zahvaljujem Skupštini opštine Pive, mom zavičaju, što je prihvatio takav projekat, važan. O knjigama nek govore i pišu drugi. Radujem se što su iz moje porodice poznati stvaraoci. Sin Duško, slikar, unuk Matija vajar, kćerka Dušica pisac. Neće im biti lako kao i meni što nije, ali kroz iskušenja se uspijeva, čak i onda kada sve izgleda očajno, i Božija volja pomogne tada.
●U svemu što ste napisali ima poetskog i poezije. Kakvu je ulogu pri tom imala Vaša osobena intuicija?
- Poezija je filozofija intuicije! Vizija. Sloboda. Pjesnik pomoću svoje probuđene intuicije otkriva sopstvo. Nauka i njeni sistemi zasnivaju se na iskustvu, nauka nam ne daje znanje o suštini stvari. Kant se pita. Kako je naše znanje o svijetu moguće!? Šta je granica svijesti? Šopenhauer kaže: ,,Ja znam da je najelementarnija stvar u meni volja za životom”. Dakle, metafizički sistem! Volja za životom iskazuje se kroz težinu i otpor. Pjesnik ne funkcioniše, umjetnik takođe, po koncepciji logike, već po intuiciji. To je individualno, lično doživljeno – sopstvo. To je filozofija intuicije. Vizija! Poezija i umjetnost su vitezovi protiv ništavila!
●Prepoznaju Vas kao angažovan stvaraoca, kako vidite današnji svijet? Zebete li zbog nečeg?
- Svijet je u smrtnoj opasnosti zbog klimatskih promjena, zbog sve izvjesnijeg nuklearng rata, koji podrazumijeva i hemijski, zbog gospodara koji se naziva profit, zbog grijeha, nema više klasičnih sistema. Svijetom vladaju interesne grupe. Vlada manjina nad većinom. To nije zebnja, strepnja, već strah. Laž je postala najbliži rod đavolu! Nečiste sile!Ž.J.